Kad vas netko pita koji vam je bio savršen izlet u Hrvatskoj, onaj koji se urezao u pamćenje kao filmska scena, koja vam destinacija prva pada na pamet? Mnogima se među prvim prizorima pojavi Velebit

Velebit nije samo planina. To je krajolik koji se otvara poput knjige: stijene koje pričaju legende, rijeke koje pišu svoje romane, špilje koje šapuću o tisućama godina tišine i kuhinja koja grije dušu. To je prostor Like, na kojem priroda još vodi glavnu riječ i gdje se svaka staza pretvara u priču koju ponesete sa sobom. A kad ta priča završi toplim kruhom, dimljenim mesom i mirisom juhe što vrije na štednjaku, znate da ste stigli na mjesto koje se ne zaboravlja.

Tulove grede koje vode u srce planine

Tulove grede, smještene u Parku prirode Velebit, čine skupinu gotovo okomitih vapnenačkih tornjeva i kukova povezanih u greben dug oko 1000 metara, s najvišim vrhom na 1120 metara. Njihov kameni niz kao da ponosno motri more, a kako im se približavate, postaju sve veći i impozantniji. Ovaj prirodni amfiteatar stoljećima je budio strahopoštovanje i inspirirao legende: priče o zmajevima koji su ondje legli, o Crnoj kraljici koja je u njima stolovala te o nevidljivim velebitskim vilama, koje i danas, kako kažu, pletu svoje čarolije među stijenama.

Do Tulovih greda vodi slavna Majstorska cesta, panoramska prometnica iz 19. stoljeća, koja spaja more i unutrašnjost te pri svakom zavoju otkriva prizore koji oduzimaju dah. U njezinoj sjeni skriva se još jedan dragulj - Dabarska cesta. Manje poznata, ali ništa manje uzbudljiva, prolazi kroz središnji Velebit, kroz dabre i dulibe, šumske doline i zaravni, iznad kojih se uzdižu Dabarski kukovi, niz stijena dug deset kilometara, od Bačića kuka do Ljubičkog brda. Danas je to jedna od najljepših planinskih biciklističkih ruta u Hrvatskoj te put koji vodi ravno u srce velebitske divljine.

Voda i legende

Velebit nije samo planina, on je i prostor legendarnih voda. Najpoznatija među njima svakako su Plitvička jezera, najstariji i najposjećeniji nacionalni park u Hrvatskoj. Tisuće slapova i jezera međusobno se prelijevaju stvarajući prizor koji izgleda gotovo nadrealno. Znanost objašnjava njihovu ljepotu procesom taloženja sedre, no narod ima svoju priču. U doba velike suše, kad je presušila i Crna rijeka, izvor Plitvičkih jezera, narod se okupio na Vrelu života. Crna kraljica čula je njihove molitve i poslala kišu, koja je padala danima, oblikujući jezera. Prvo među njima, Prošćansko, ime duguje upravo molitvi - "prositi".

S druge strane planine, u zadarskom zaleđu, skriva se rijeka Bijela, još neotkrivena širim turističkim masama. Izvire iz špilje dugačke 250 metara, a njezini slapovi i brzaci tvore bijelu nit po kojoj je dobila ime. Kanjon je mjestimično dubok i do 300 metara, a s vrha Pržuna pogled puca na krajolik koji spaja krš, sunce i vodu u prizor gotovo nestvarne ljepote. Njezin put između narančastih stijena Gornjega Karina mnogi nazivaju "hrvatski Grand Canyon" - i to s pravom.

Podzemni svijet Velebita

Ispod stijena i šuma Velebita skriva se podzemni svijet, jednako fascinantan kao onaj na površini. U blizini Perušića nalazi se Grabovača, jedini špiljski park u Europi. Na samo 1,5 kvadratnih kilometara smješteno je osam špilja i jedna jama, od kojih je pet zaštićeno kao geomorfološki spomenici prirode. Najpoznatija među njima je špilja Samograd, čije četiri dvorane prizivaju duh prošlih vremena i prirodne tišine.

Na jugu Parka prirode Velebit nalaze se Cerovačke špilje - Donja, Srednja i Gornja - s više od sedam kilometara istraženih kanala. Bogate su arheološkim nalazima i ostacima špiljskog medvjeda, svjedočeći o tisućama godina prirodne povijesti. U Nacionalnom parku Paklenica otvorena je Manita peć, jedina špilja u parku uređena za posjetitelje. Ukrašena stalaktitima, stalagmitima, stalagnatima i kamenicama, skriva oblike koji potiču maštu: kacigu, orgulje, vješticu… svaki je ukras prirodna skulptura.

Lička hrana grije dušu

Kad staze, šume i stijene ostavite iza sebe, na stol dolazi lička kuhinja - jednostavna, izdašna i duboko povezana s krajem. Prvi miris koji vas dočeka često je onaj svježe pečenoga kruha: kukuruznog, ječmenog ili pirovog, s hrskavom korom i toplom vlažnom unutrašnjošću. U nekim ih kućama još peku u krušnim pećima, a taj miris miješa se s dimom drva i aromom mesa koje cvrči ispod peke.

Na tanjur dolazi škripavac, sir koji pod zubima doista škripi, slankast i svjež, poslužen uz debele kriške domaćega kruha i kriške luka. Uz njega se nerijetko nađu i tanke kobasice, suhe i mirisne od dima, s paprikom i češnjakom koji griju nepce. Kad se u hladnim večerima posluži topla juha od domaće kokoši, s ručno rezanim rezancima i masnim "okućnicama" koje plešu po površini, tijelo kao da se samo vrati u ravnotežu.

Glavno jelo često je lički lonac, sporo kuhan na laganoj vatri, pun bravetine, kupusa, krumpira, luka i češnjaka. Kad se poklopac podigne, para nosi dubok, zemljan miris mesa i povrća koje se raspada pod vilicom. Uz njega ide palenta, gusta i žuta, koja na tanjuru upija sokove kao spužva. U blagdansko vrijeme cijelim selom širi se miris janjetine s ražnja, zlatna kožica šušti pod nožem, a meso je mekano i sočno. Odojak puca pod prstima, a mast se miješa s mirisom pečenja i svježega kruha.

Posebno mjesto imaju čepurke, šumske gljive koje se jednostavno sole i peku na ploči peći. Njihov miris podsjeća na vlažnu zemlju i borovinu, a okus je pun i lagano orašast. Ujesen se kuhinjom širi miris pečenih jabuka i šljiva, a iz ostava izvlače zimnicu i suhomesnate proizvode kolinja.

A što je dobar obrok bez čašice domaće rakije - mirisne, jake i gorke, ili bez gutljaja vina, koje u ovim krajevima ima posebnu težinu. Hrana u Lici nije samo prehrana, ona je čin zajedništva, način da se tijelo zagrije, a duša smiri. Za stolom se okupljaju obitelji, susjedi i putnici, a svaki zalogaj nosi okus planine, polja i vremena.

Sadržaj donosi Hrvatska turistička zajednica.

Preuzeto s: 24 sata.