Lika je zemlja planina i tišine, prostranih polja što mirišu na kadulju i divlji timijan, dom teške zime i toplog ognjišta. Tamo gdje magle zastiru vrhove Velebita, a rijeke poniru pod krš i ponovno se rađaju, hrana nikada nije bila samo potreba. Ona je bila utjeha, zakletva opstanku, pjesma o zemlji i ljudima koji su naučili živjeti u surovosti prirode i u raskoši jednostavnosti.

Lika nije plodna u klasičnom smislu. Njezina zemlja je krševita, škrta, ali upravo iz te škrte zemlje rađa se ponos. Hrana u Lici nosi pečat truda i svaki zalogaj ima okus ruku koje su orale, sijale, kosile i mljele žito na starim vodenicama.

U srcu svakog ličkog doma stol je svetinja, a na njemu je kruh koji je okrugao, težak, mirisan. Lički kruh pečen pod pekom ili u krušnoj peći, od domaće pšenice ili kukuruza, nije samo jelo nego i simbol zajedništva. Uz njega dolazi i lička basa, svježi sir pomiješan s vrhnjem, meka i bijela kao snijeg koji zimi prekriva Gacko polje. Basa je više od mliječnog proizvoda, ona je metafora ličke blagosti, tog skrivenog toplog srca koje pulsira ispod grubog planinskog lica.

Najveći ponos regije

Kada se govori o Lici, ne može se zaobići janjetina, kraljica tamošnje ličke trpeze. Pečena na ražnju iznad žara bukovih cjepanica, polako se znoji dok miris dima ulazi u meso, tvoreći aromu koja se pamti cijeli život. Ta janjetina je više od hrane, znak za svečanost, obred, za nedjelju, svadbu ili blagdan. Sve te prigode počinju s mirisom dima i pucanjem korice mesa pod nožem.

A uz janjetinu, tu su i lički krumpiri, vjerojatno najpoznatiji ponos regije. Teški, zlatni, slatkastog okusa, uzgajani na nadmorskim visinama gdje su dani kratki, a noći hladne, lički krumpir je postao svojevrsni brend. Na tavici, pod pekom, u varivu, pečeni u ljusci uz malo soli i svinjske masti, uvijek su jednostavno, a savršeno rješenje za svaki tanjur.

U zimskim mjesecima, kuće mirišu na suho meso i slaninu. Dim iz pušnice, pomiješan s aromom dima bukve i smreke, natapa kobasice i šunke koje će hraniti obitelj kroz dugu, hladnu zimu. Čvarci, zlatni i hrskavi, simbol su zimskog obilja i lukavosti koja nam omogućava da iz ničega napravimo nešto što grije dušu.

Pod pekom se, osim mesa, peku i krumpiri s lukom, kupus, pa čak i jabuke, koje na toplini vatre dobiju tamnu koru i slatkoću meda. Peka je srce ličke kuhinje. Uz nju, lički lonac, to skromno, ali bogato jelo, uvijek se kuhao u starim glinenim posudama. Unutra se redaju slojevi kupusa, krumpira, suhog mesa, kobasica i korjenastog povrća. Sve se to prelije s malo vode i ostavi da tiho krčka, dok kuća zamiriše na dim i češnjak. U Lici se kaže da se pravi lonac ne miješa.

Pastirska tradicija

Na stolu su uvijek i žganci, skuhani od kukuruznog brašna, preliveni topljenim maslacem ili domaćim vrhnjem. Sličan je i trganac, tijesto rukama otkinuto i kuhano, pa prelivano basom ili domaćom masti.

U proljeće, kad se snijeg povuče s planina, na stol stižu kopriva, divlji luk, štavelj i maslačak. Od njih se rade juhe, variva i pite. Starije žene kažu da te „zelena hrana čisti” i vraća snagu nakon duge zime. Ljeti, na suncem oprženim livadama, beru se vrganji i lisičarke, koji se suše na prozorima ili nižu na konac. Zimi, kad ih ubaciš u juhu, cijela kuća miriše na šumu.

Pastirska tradicija Like još uvijek živi u planinskim predjelima. Ovčji sir s Velebita oštrog je i punog okusa, dok kravlji sir iz Krasna ima nježniju notu, kao da u sebi nosi dah velebitskih livada. Ljeti, kada pašnjaci procvjetaju, ovce i krave hrane se biljem koje raste samo tu. Tu su smilje, majčina dušica, planinski pelin. Svaka trava u siru ima svoju priču, svaki sir svoj miris i karakter.

Hrana koja mijenja poimanje luksuza

Lika je prepuna kontrasta: šume koje skrivaju gljive i divljač, rijeke koje nude pastrvu, livade koje daju samoniklo bilje. Juhe od vrganja, pastrva iz Gacke pržena na maslacu, divljač u vinu s borovnicama. Svako od tih jela govori o povezanosti čovjeka i prirode.

Preuzeto s: Jutarnji.hr