Kasnih osamdesetih godina u malom selu podno Velebita – Kuterevu, otvorena je gostionica ‘Buffet Butina’. To je godinama bilo mjesto okupljanja i druženja, mjesto plesa, smijeha i prvih ljubavi. Danas se ondje nalazi Seosko domaćinstvo Butina, jedno od prvih izletišta te vrste u Ličko-senjskoj županiji.

Iza njega sada stoji obitelj koja desetljećima njeguje ugostiteljsku tradiciju. U glavnoj ulozi su Tomo i Dubravka Bukovac, osnivači OPG-a i pokretači priče, dok im u svemu aktivno pomažu i njihova kći Maja Božinović i njen suprug. A nadaju se da će se u posao u budućnosti uključiti i treća generacija, njihove dvije unučice.

Tomo je u Zagrebu završio srednju policijsku školu i Kriminalistički fakultet te izgradio uspješnu karijeru u policiji. Dubravka je bila frizerka i vlasnica salona, a uz dvoje male djece uspjela je naknadno završiti i Upravno pravo. Živjeli su u Zagrebu, imali kuću i stan i činilo se da će njihov život ostati vezan uz glavni grad.

No tijekom Domovinskog rata Tomo je službeno premješten u Gospić, na mjesto načelnika policije Ličko-senjske županije, i tada se cijela obitelj preselila u njegovo rodno Kuterevo. Nakon završetka mandata nakratko su se vratili u Zagreb, ali ubrzo su ipak odlučili da žele ostatak života provesti u Kuterevu.

Ljubav prema domaćinstvu jača je od svega

Danas su takve povratničke priče sve češće i često ih se doživljava kao romantičan izbor, no u njihovo vrijeme je to bio vrlo hrabar i neuobičajen potez. Samo ljudi s jasnom vizijom i snažnim osjećajem pripadnosti mogli su donijeti takvu odluku. Upravo ta emocija bila je temelj njihove turističke priče, a to gosti osjećaju i danas.

A kći Maja upravo je od roditelja naslijedila lokalpatriotizam. Iako sa svojom obitelji živi i radi u Zagrebu, gotovo svaki vikend dolazi u Kuterevo i pomaže roditeljima. Tako balansira između dva svijeta već godinama, ali uvijek ističe da je ljubav prema domaćinstvu jača od bilo kakvog umora.

No, priznaje, kao djetetu joj je bavljenje ugostiteljstvom bila prava muka. U tinejdžerskim godinama je počela konobariti, a čim bi ugledala autobus s gostima u dolasku, potajno bi molila da ne stane, prisjeća se uz smijeh. Danas ipak cijeni ta iskustva jer su joj pomogla u stjecanju radnih navika, komunikaciji i socijalizaciji.

“Ti počeci ni za moje roditelje nisu bili laki. Oni su se za svaki taj bus ipak nadali da će stati. I stajali su, jedan za drugim. Gosti su odlazili zadovoljni, a dobra preporuka širila se od usta do usta. Tako su, bez ikakve marketinške aktivnosti u prošlosti, tijekom godina stvorili bazu vjernih gostiju”, govori Maja.

Mjesto na kojem se svatko osjeća dobrodošlo

A stvaranje tog posebnog odnosa s gostima upravo je ono što njeni roditelji rade najbolje. Postoje ljudi koji kod njih ne dolaze ni zbog Like, ni zbog Velebita, ni zbog hrane, nego upravo zbog Tome i Dubravke. Često se već s parkirališta dovikuje je li gazda kod kuće i vidi se iskreno razočaranje ako ga nema.

Vizija njihovog domaćinstva od samih je početaka tako bila postati mjesto gdje će se gosti osjećati dobrodošlo, upoznati tradiciju Like i njezinu prirodnu baštinu, posebice impresivne krajolike Velebita. Možemo reći da su u tome i uspjeli, budući da im se pojedini gosti vraćaju već 15 godina zaredom.

Posjećuju ih obitelji, parovi, samci, ekipe, ali i biciklisti, planinari, motoristi i sve ih povezuje želja da dožive autentičnost. Žele okusiti domaću hranu, upoznati lokalne ljude i osjetiti mir života u planinskom selu na Velebitu. Neki žele svojoj djeci pokazati kako izgleda život u prirodi, drugi traže povratak u djetinjstvo kroz mirise i okuse, a mnogi jednostavno žele samo usporiti.

Kreirali su i vodič kroz ‘veleBITNE’ doživljaje

Na seoskom domaćinstvu zato se nudi smještaj u četiri smještajne jedinice te hrana i piće pripremljeni isključivo od namirnica s vlastitog OPG-a i drugih lokalnih proizvođača. Time ne nude gostima samo autentične okuse Like, nego i otvaraju prostor drugim lokalnim proizvođačima i OPG-ovima za plasman njihovih proizvoda.

“Kada gostu poslužimo sir, med, rakiju ili povrće od naših sumještana, onda njihov rad i trud dobiva novu vrijednost. Na taj način turizam postaje alat koji pomaže u poboljšanju ekonomske slike ruralnih krajeva i doprinosi kvaliteti života ljudi koji ovdje žive”, ističe Maja.

Uz to, organiziraju i radionice i prezentacije za grupe kojima se gostima dodatno dočarava život u planinskom selu na Velebitu.

Kako bi gostima olakšali istraživanje okolice, osmislili su i ‘Butinin vodič kroz veleBITNE doživljaje’ – dokument s preporukama što vidjeti i raditi unutar sat vremena vožnje od domaćinstva, uključujući posjete OPG-ovima, radionicama starih zanata poput bačvarstva ili izrade tamburice dangubice.

Spoj emocija, znanja i iskustva

Tako turizam postaje i sredstvo očuvanja tradicije, a iz tog pristupa rodio se i njihov koncept ‘veleBITNO’ koji najbolje opisuje filozofiju cjelokupnog poslovanja.

“Velebit u nazivu simbolizira prirodnu snagu i ljepotu krajolika u kojem živimo, a ‘bitno’ označava ono najvažnije, ljude, uspomene i doživljaje koji ostaju. Mi vjerujemo da turizam nije samo razmjena ponude i potražnje, nego prostor u kojem i gosti i domaćini unose dio sebe, svoju emociju, tradiciju, znanje ili iskustvo”, ističe Maja.

Posjetitelje u njihov kraj privlači i takozvani planimor turizam – kombinacija mora i planine, jer iz Kutereva do plaže u Senju ima samo 45 minuta vožnje. Gosti tako ujutro kod njih mogu piti kavu na svježem planinskom zraku, a već se poslijepodne kupati u moru velebitskog kanala.

Gastronomija je neizostavan dio ličke tradicije

Lika zato ima nešto što niti jedna druga regija nema – ima Velebit, našu najveću planinu, park prirode, dva nacionalna parka i strogi rezervat biosfere. Blizinu mora, pitke rijeke, plodna polja, Ličko i Gacko. Ima najbolji geoprometni položaj u Hrvatskoj, a na malom prostoru toliko toga ima za vidjeti, doživjeti i iskusiti.

Osim prirodnih ljepota, Lika se odlikuje i gastronomijom koju je oblikovao težački način života, hladne zime i surov život. Seosko domaćinstvo Butina nudi upravo to, tradicionalne recepte i jela, a neka od najdražih su šuljak, kukuruznica i masnica.

“Šuljak je beskvasni kruh od kukuruznog brašna s dodatkom masti, pečen na listu kupusa. To je jelo koje je nekada pratilo kuterevske drvodjelce i šumare koji su danima boravili u šumi. Kukuruznica, slična kukuruznoj zlijevki s čvarcima, pripremala se pak najčešće u zimskim mjesecima nakon kolinja”, opisuje Maja.

Masnica je tradicionalna slastica s masti, šećerom, paprom i kimom, a umijeće njezine pripreme od ove je godine uvršteno na popis nematerijalne kulturne baštine Republike Hrvatske.

Kontinuirano ulažu i u održive prakse

A kako bi se održala prepoznatljivost, na OPG-u Butina i dalje se planira razvoj kroz spoj tradicije i inovacija. Žele dodatno unaprijediti kvalitetu usluge, proširiti ponudu i razvijati nove kanale prodaje. Poseban naglasak bit će stavljen na ulaganja u održive prakse i nove tehnologije koje olakšavaju posao, a istovremeno čuvaju prirodu.

Pritom će im uvelike pomoći i činjenica da su nedavno osvojili treću nagradu na Power UP natječaju tvrtke E.ON – riječ je o natječaju kojim su se nagrađivale najbolje poduzetničke hrvatske priče s ciljem osiguravanja veće energetske neovisnosti poslovanja.

Seosko domaćinstvo Butina tako je za nagradu dobilo električnu punionicu i posebne uvjete E.ON Zelene tarife. “Osim emotivne komponente i priznanja da smo na pravom putu, ova nagrada ima i vrlo konkretnu vrijednost jer će naši gosti ubuduće moći puniti svoje električne automobile na kućnoj punionici”, ističe Maja.

Podrška velikih tvrtki puno znači

Dodaje da je E.ON ovom inicijativom pokazao kako velika kompanija može biti pokretač pozitivnih promjena i pritom partner malim poduzetnicima. Potvrđuje to i da održivost nije rezervirana samo za velike sustave, već i da pojedinci mogu dobiti poticaj, podršku i vjetar u leđa.

Punionica je tako prirodan nastavak njihovih dosadašnjih napora da sve što rade bude održivo na socijalnoj, ekonomskoj i ekološkoj razini. Već koriste kišnicu iz vlastitog bunara u kućanstvu, organski otpad iz kuhinje pretvaraju u hranu za domaće životinje, sobe su uređene recikliranim drvetom, a u procesu je i opremanje kuhinje energetski učinkovitijom opremom.

Sve to, između ostaloga, čine i kako bi bili što bolji promotori kontinentalnog i ruralnog turizma jer se za svakog gosta u ovim krajevima ipak treba svojski potruditi. Aktivni su zato na svim poljima, od održivosti i marketinga do edukacije gostiju.

Čvrsto se drže svoje autentičnosti

Usporedbe radi, paralela se može povući s turizmom na Jadranu – na more turisti odlaze gotovo po inerciji jer more uvijek privlači. Međutim, na kontinentu je situacija drugačija. Maja je to slikovno opisala prošlogodišnjom situacijom.

“Nekada su ličke zime bile sinonim za snijeg, ali klimatske promjene nisu nas zaobišle. Zbog toga naša sezona traje od proljeća do kasne jeseni. No, snijeg je zabijelio prošli Badnjak, što se nije dogodilo zadnjih 15-ak godina. Zatrpali su nas upiti, u dva dana popunili smo sve kapacitete i to na duži period. Priroda je napravila svoje i tražio se krevet više”.

Dodaje da na moru i u gradovima postoje izvrsni primjeri turističke prakse koji im mogu biti uzor, ali u ruralnim sredinama poput njihove potrebno je puno više energije da goste privuku, a onda i zadrže. Upravo u tome Maja vidi posebnost i izazov seoskog turizma.

“Lika koja se godinama vodila kao nerazvijen kraj, upravo zbog toga i očuvanosti sada ima najveću priliku istaknuti se kao eko, održiva destinacija, regija koja spaja tradiciju i prirodu. Smatram da je to jedini ispravan put – čvrsto se držati svoje autentičnosti jer to je ono što nas razlikuje od drugih i čini nas posebnima”, kaže Maja.

Sadržaj nastao u suradnji s tvrtkom E.ON Hrvatska.

Preuzeto s: Telegram.hr.